U vrnjačkoj Biblioteci promovisana su dva reprezentativna izdanja Radio televizije Srbije, knjige: „Idemo dalje“, u izdanju Fondacije Slobodana Stojanovića i „Mojih 500 glumaca“ Zdravka Šotre. O Slobodanu Stojanoviću i Zdravku Šotri nadahnuto su govorili: Miloš Stojanović, Biljana Bošnjak Draganović, Ana Marija Simonović, Milan Nikodijević, Zlata Numanagić i Petar Božović.

Zahvaljujući RTS izdavaštvu i Fondaciji „Slobodan Stojanović“, u prilici smo da na jednom mestu, u knjizi „Idemo dalje“, pročitamo tekstove po kojima su snimana ostvarenja koja spadaju u sam vrh međuratnog stvaralaštva za decu.

U knjizi „Idemo dalje“ štampane su kratka novela „Cokule“, po kojoj je nastao film „Siroče“ (1977), kratak roman „Učitelj“ po kome je snimljen film „Idemo dalje“ (1982), i scenario za film „Držanje za vazduh“ (1985).

Publika je pogledala kratak insert o tome šta je Slobodan Stojanović govorio o sebi.

– Već 18 godina imamo Fondaciju koju smo osnovali iz potrebe da živimo i dalje sa njim. Divno je što smo ovde. Mnogo je voleo Vrnjačku Banju, svake godine, od malena sam dolazio ovde sa njim. Osnovao je Školu dramaturgije koja i dan-danas postoji i nosi njegovo ime, iako nigde ne piše. Ova knjiga može biti jedna vrsta udžbenika dramaturgije, od jedne ideje tri različita proizvoda, vrlo uspešna, rekao je Miloš Stojanović, sin Slobodana Stojanovića koji se bavi restauracijom televizijske slike da ona bude prijemčiva za oko mladih gledalaca.

Ana Marija Simonović podsetila je da smo do sada imali priliku da vidimo nekoliko restauriranih Slobinih serija, kao i TV dramu „Siroče“.

– Ko je pozvaniji da napiše knjigu o istoriji srpskog glumišta, do reditelj koji poslednjih 70 godina radi sa glumcima. Njegova diplomska predstava bila je „Žene sumraka“ u Nišu, 1956. Potpisao je više od 180 režija, rekla je Biljana Bošnjak Draganović o Šotri.

Uz detaljan popis ostvarenih dela, podeljenih uloga i dobijenih nagrada, obilje anegdota nastalih tokom snimanja, putovanja i gostovanja, knjiga „Mojih 500 glumaca“ svedoči o nezaboravnim veličinama jednog vremena i u životu i na pozornici i na platnu. Zdravko Šotra je otrgao od zaborava deo vremena i stotine glumaca.

– Ono što je zanimljivo u knjizi, ko je pažljivo pročitao, a ja jesam, je da se Šotra vrlo često vraćao na dve stvari: na „Više od igre“ i na „Obraz uz obraz“. Mislim da je serija „Više od igre“ najbolja serija koja je napravljena na području Jugoslavije uz „Kuda idu divlje svinje“. Kad sam počeo da radim na Akademiji u Novom Sadu, našao sam podatak da se početak serije „Više od igre“, tih prvih 20 minuta predaje u mnogim školama, kako se 35 likova uvodi za 15 minuta u seriju, rekao je Milan Nikodijević.

Zlata Numanagić podsetila se na period kada je sarađivala sa Šotrom i Stojanovićem.

– Uvek mi je prijalo to što je neverovatnom smirenošću, umnim i pristupačnim rečima umeo da razgovara sa glumcima koji su uvek uzbuđeni i u povišenom stanju, da tako kažem. Sa neverovatnom nežnom duhovitošću, prisetila se Zlata Stojanovića.

– Postoje tri debitanta u istom trenutku: Sloba Stojanović, Šotra i ja: njemu je prva serija, Šoletu prva režija serije, a meni prva uloga glavna u seriji, rekao je Petar Božović i prisetio se nekih snimljenih scena i saradnje sa Stojanovićem i Šotrom.